Veliko čudo pod zvijezdama

Ljetna večer, vedro nebo, zvijezde iznad nas, deke i jastuci, klupe za naše starije župljane, a u rukama kokice i osvježavajuće piće – tako je izgledalo naše prvo kino pod zvijezdama ispred župne crkve.

Želja našega župnika, vlč. Ante Šiška, bila je jednostavna i lijepa: ponuditi župljanima jedno opušteno, bratsko druženje na otvorenom. I upravo se to dogodilo. Te subotnje večeri okupili su se naši župljani različitih generacija – djeca, roditelji, mladi i stariji – kako bismo zajedno proveli večer, pogledali film i, možda najvažnije, bili jedni s drugima. Djeca su se udobno smjestila na dekama i jastucima, stariji su zauzeli mjesta na klupama i stolicama, a oko nas su se širili dječji smijeh, razgovor i miris kokica. Bilo je tu svega što jednu ljetnu večer čini posebnom – opuštenosti, veselja, susreta i onog lijepog osjećaja da smo zajedno. A upravo u toj jednostavnosti bilo je nečega što je obilježilo cijelu večer – pažnje, otvorenosti i zajedništva.

Nakon pozdrava našega župnika, vlč. Ante Šiška, svjetla su se ugasila, a pred nama je započela priča filma Veliko čudo. Nadahnut svjedočanstvima katoličkih mistika, film nam približava ono što se tijekom svete mise događa, a našim očima često ostaje nevidljivo. Istodobno nas podsjeća na neprestanu borbu između dobra i zla te na konačni trijumf vjere.

Dok smo pratili filmsku priču, mogli smo se i sami prepoznati u likovima koji pred Boga dolaze sa svojim brigama, pitanjima, ranama, nadama i životnim okolnostima. Svaki čovjek nosi nešto svoje, a ipak nas sve povezuje ista potreba za Božjom blizinom. Film nas zato nježno podsjeća koliko je sveta misa veliki dar i koliko se toga događa upravo onda kada nam se možda čini da je sve poznato i uobičajeno.

Posebno je lijepo bilo ovu poruku primiti zajedno, kao župna zajednica. Jer i sama ova večer bila je mali prikaz onoga što znači biti župa: različiti ljudi, različite generacije i različite životne priče, a ipak okupljeni na istome mjestu i povezani istom željom – biti zajedno.
Bilo je lijepo vidjeti djecu kako uživaju u neobičnom „kinu”, roditelje kako zajedno s njima provode večer, mlade koji su se uključili u druženje i naše starije župljane koji su svojim prisustvom obogatili susret. U toj jednostavnoj slici – dekama, jastucima, klupama, kokicama, razgovorima i zvijezdama iznad nas – bilo je puno više od obične filmske večeri.

A kada je film završio, ostala je ona lijepa tišina u kojoj čovjek još malo razmišlja o onome što je upravo pogledao. Možda je upravo to jedna od najvećih vrijednosti ovakvih susreta – kada nakon druženja ne odlazimo samo s lijepom uspomenom, nego i s nekom mišlju koju ćemo ponijeti sa sobom.

Hvala našem župniku vlč. Anti Šišku i kapelanu vlč. Karlu Striškoviću što su nam omogućili ovu lijepu večer i što su prepoznali vrijednost zajedničkog vremena, druženja i susreta izvan uobičajenih okvira. Hvala im što nas potiču da kao župna zajednica budemo blizu jedni drugima i da zajedno rastemo i u vjeri i u zajedništvu.

Hvala i svim župljanima koji su se odazvali. Hvala svima koji su svojim dolaskom, osmijehom i otvorenošću pridonijeli ljepoti ove večeri. Hvala djeci na njihovoj radosti, roditeljima i mladima na sudjelovanju, kao i našim starijim župljanima koji su svojim prisustvom dali ovoj večeri posebnu toplinu.

Možda ćemo upravo po tim malim detaljima najviše pamtiti ovu večer: po dekama i jastucima, klupama ispred crkve, kokicama, razgovoru prije početka filma i zvijezdama iznad nas.

I dok smo te večeri gledali film o Velikom čudu, možda smo i sami na jedan mali način doživjeli nešto od onoga na što nas film podsjeća – da su najljepši trenuci često oni koji izgledaju sasvim jednostavno. Trenuci u kojima zastanemo, okupimo se, podijelimo vrijeme jedni s drugima i otvorimo prostor jedni za druge.

Neka nam ova večer ostane u lijepom sjećanju, a poruka Velikog čuda neka nas potakne da na svaku svetu misu dolazimo s obnovljenim srcem, zahvalnošću i sviješću da nas ondje čeka najveći dar – Krist koji nam se daruje i koji nas okuplja u jedno.

Tekst: Valentina Majdenić
Fotografije: Karlo Strišković